Arnold Hendriks_ Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima

Ime Arnolda Hendriksa, Nizozemca s francuskom adresom, trajno je upisano u svjetskoj kinološkoj povijesti francuskih buldoga.

Razgovarao Alen GALOVIĆ

*Uz dopuštenje autora prenosimo iz časopisa Hrvatskog kinološkog saveza “Moj pas” 

Ime Arnolda Hendriksa, Nizozemca s francuskom adresom, trajno je upisano u svjetskoj kinološkoj povijesti francuskih buldoga. U Evropi nema živućeg uzgajivača koji je u duljem kontinuitetu posvetio život ovoj osobitoj pasmini; njegova uzgajivačnica francuskih buldoga v. d. Zuylendstede registirana je prije točno pola stoljeća: 1968. godine!

Hendriksa sam imao prilike upoznati prije deset godina, kada je sudio na specijalnoj izložbi malih molosa u Staroj Pazovi, u Srbiji, i bila je to rijetka prilika da na djelu vidimo živuću legendu ove pasmine i shvatimo o kakvom je znalcu riječ.
Zato sam bio neobično sretan kada je Hendriks pristao na moj poziv doći u Zagreb i, nakon opravdanih odgađanja proteklih godina, napokon suditi francuske buldoge na specijalnoj izložbi Kluba patuljastih pasmina IX. FCI skupine.

Tim povodom razgovarao sam s Hendriksom i postavio mu pitanja koja danas intrigiraju mnoge uzgajivače i ljubitelje pasmine, za neke su određene teme i pravi tabu, dok su druge predmet velikih sporova i među samim uzgajivačima. Hendriks je na sve odgovorio posve otvoreno i iskreno:

1. Vaša priča o tome kako ste počeli s uzgojem francuskih buldoga doista je fascinantna. Ispričajmo je za one koji je nisu čuli…

– Nakon desetogodišnje biciklističke karijere, sretno sam se oženio i već imao dvije (a kasnije i troje) drage dječice. Svi smo htjeli i malog psića, kao mnoge druge mlade obitelji. No, za mene je to
imalo i drugo značenje. Moj otac je bio vrlo dobar uzgajivač njemačkih ovčara prije Drugog svjetskog rata. Ali u ratu je sve uništeno i otac nije imao hrabrosti započeti s uzgojem ispočetka. Zato sam ja maštao da obnovim njegov hobi i uzgajam pse. Otac me savjetovao da ne počinjem s nekom poznatom i raširenom pasminom, već da izaberem pasminu koju treba obnoviti i iznova oživjeti u našoj zemlji. Moj izbor je pao na francuske buldoge. Moj prvi kontakt s tom pasminom bio je mužjak kojeg je posjedovala moja ujna. To je bio snažan i aktivan mužjak, vrlo prijateljski raspoložen i zaigran. Slučajno sam baš u isto vrijeme pročitao oglas u kojem je stajalo: Prodaju se dvije ženke francuske buldogice, stare dvije i pol godine. Otišao sam s ocem da ih pogledam i užasnuli smo se vidjevši dva psa kako sjede u kokošinjcu, bez dlake, njihova se koža ljuštila. Bile su u užasnom stanju. Sažalio sam se nad njima, zaključio da ih moram izbaviti iz tih uvjeta i odlučio ih kupiti. Dobro sam se brinuo o njima i nakon pet do šest mjeseci njihova je dlaka ponovno izrasla i one su izgledale prelijepo. Učlanio sam se u nizozemski Klub francuskih bulodga i u međuvremenu sam čuo da jedan slavni uzgajivač živi u blizini. Upoznali smo se i kad je vidio moje pse rekao mi je da oni dolaze od dobrih linija. Kuje su bile u dobroj kondiciji i odlučio sam krenuti u uzgoj. Prva legla su bila brojna: jedna je kujica donijela na svijet osam, a druga devet štenaca! S novcima koje sam dobio od prodaje štenaca kupio sam predivnu pied ženku Blanche v.d . Molenstal, od najboljeg nizozemskog uzgajivača van Doorna. S Blanche sam započeo i svoju izložbenu karijeru, na svojoj prvoj izložbi u Amsterdamu 1969. ona je izabrana za najljepšu ženku, osvajala je titule i kasnije. Iz prvog legla s Blanche ostao mi je mužjak kojeg sam nazvao Boulotte. Osvojio je više titula i primijetio ga je princ dr. Alexander Prince Von Ratibor und Corvey (njemački aristokrat i najslavniji uzgajivač francuskih buldoga onoga doba, njegovi psi su preci svih najslavnijih francuskih buldoga s europskoga kontinenta, op. a.). Pozvao me da ga posjetim u Njemačkoj, što sam, naravno i učinio.

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Hendriks u SAD-u s američkom šampionkom Charlotte vd Zuylenstede

U međuvremenu sam shvatio da su najlješi psi princa Ratibora zapravo vukli porijeklo iz engleskih linija. On je doista uvezao francuske buldoge 1965. iz uzgajivačnice Lancefield, u vlasništvu gospođe Muriel Walker te iz uzgajivačnice Selholme, gospođe Hugh Baker. Zato sam iskoristio jedno ljetovanje u Engleskoj da posjetim gospođu Hooton i njezinu uzgajivačnicu Little Coombe u Exeteru. Ona je imala mladog mužjaka, starog sedam mjeseci, koji se zvao Topsham McTavish. Oba njegova roditelja su vukla porijeklo od Bomlitz Edwardbeara (jedan od najvažnijih pasa u povijesti pasmine, okoćen 1959. već 1960. BOB na Cruftsu, njegove snažne kosti, ekspresija, krupna glava i jaki front i danas su ideal kojem mnogi teže, op. au.) i upravo je to bio tipičan francuski buldog kakvoga sam tražio. Nisam trebao dvaput promisliti: McTavish je otišao u Nizozemsku sa mnom. Zvali smo ga Mac, osvojio je više titula, među njima i BIS na Klupskoj izložbi u Nizozemskoj, među 125 francuskih i engleskih buldoga. Bio je i Junior Winner u Amsterdamu 1974. pa Winner 1976. i nizozemski prvak u ljepoti.

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Lancelot vd Zuylenstede, svjetski prvak (World Dog Show Amsterdam, 1985.)

Zatim sam 1975. uvezao Quatt Pollyannu, predivnu brindle ženku, staru godinu i pol. No, jedno joj je uho bilo oštećeno i nisam je mogao izlagati, ali je bila odličnih linija. Kupio sam je da je
kombiniram s McTavishem. Već u prvom leglu imali smo nizozemske šampione; Amorous Belle v.d. Zuylenstede and Queen Annabelle v.d. Zuylenstede. Kći Amorous Belle was Dutch Champion Girly v.d. Zuylenstede. Kći Queen Annabelle je bila nizozemska šampionka Alicella v.d. Zuylenstede, Winner 1979 i BOB 1980. Iz drugog legla iste kombinacije stigao je prelijepio pied mužjak i međunarodni šampion Chico v.d. Zuylenstede. Chico i Alicella dali su fawn ženku koja se zvala Chemera v.d. Zuylenstede. Na žalost, ta boja nije u to doba bila priznata u Evropi i nisam je mogao izlagati, ali sam mogao uzgajati s njom i zadržao sam je. Pario sam je s uvezenim mužjakom koji se zvao Brickett Jacarinda, njegov je otac bio Gangour Oss. Iz te kombinacije dolazi Zappa v.d. Zuylenstede, kojeg sam prodao jednoj obitelji u Njemačkoj. Taj lijepi mužjak je samo jednom izložen i osvojio titulu Reserve Bundessiegera. U to sam doba prodao više doista prelijepih pasa ljudima koji su htjeli samo ljubimce i nisu ih zanimale izložbe.

2. Dakle, kada ste započeli sa svojim uzgojem, francuski buldozi su doista bili rijetka pasmina. Kako biste danas objasnili taj enorman rast njihove popularnosti?

– Danas zbilja na svakom uglu možete kupiti francuskog buldoga. Isto tako, današnji uzgajivači u velikoj mjeri uspijevaju unaprijediti pasminu zahvaljujući sjajnim psima iz prošlosti. Mnogo je
slavnih koji imaju francuske buldoge, ljudi poput Davida Beckhama i Zlatana Ibrahimovića, Lady Gaga, Sharon Stone, pojavljuju se u serijama, kao što je Stella u Modernoj obitelji (Modern Family), i filmovima, kao što je William u Raspadu sistema (Bringing Down The House)…

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Roquefort vd Zuylenstede je u samo 13 dana postao amerièki i kanadski šampion, prvi francuski buldog iz Europe koji je objedinio obje titule

3. S kojim ste se problemima suočili kod prvih legala? Što su bili najveći zdravstveni problemi? Jesu li ti štenci došli na svijet prirodnim putem?

– Prva legla koja sam uzgojio, s dvije sestre, okoćena su prirodno. Te ženke su bile odlične majke, a štenci su bili posve neovisni već s četiri tjedna. No, poslije nisam bio te sreće. S Blanche vd
Molenstal, predivnom pied ženkom, htio sam leglo nakon što je postala nizozemski šampion. Znali smo da će njeni štenci gotovo sigurno doći na svijet carskim rezom. Njezin uzgajivač gospodin van Doorn me upozorio na to kad sam je kupio. Četiri tjedna brije okota otišao sam do najboljeg veterinara tog vremena i dogovorili smo carski rez. Kad je došlo vrijeme, nazvao sam kliniku ali javila mi se supruga veterinara. Rekla je da muž nije kod kuće i da dođem na konzultacije popodne. Naravno, nisam mogao čekati. Ženka je već imala trudove, tiskala je. Nazvao sam svog veterinara, koji je zvao Sveučilišni kliniku u Utrechtu. Kad sam stigao, predao sam ženku i rekli su mi da se vratim za četiri sata. No, kad sam se napokon vratio, predali su mi vreću s tri mrtva štenca i ženku pod narkozom.
– Oprostite, ali srećom smo spasili ženku iz narkoze, rekli su mi. Sve je trajalo predugo. Tada sam znao da valja odustati od ovakvog tipa teške anestezije i ubrzo su veterinari počeli primjenjivati nove metode…

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Lancelot vd Zuylenstede, svjetski prvak (World Dog Show Amsterdam, 1985.)

4. Dakle, bilo je to vrijeme kada je vrlo malo veterinara moglo izvesti carski rez?

– Da, u to doba je bilo mnogo problema sa carskim rezom. Jasno, pasmina nije bila popularna kao danas, pa ni veterinari nisu imali potrebe da iskušavaju nove metode. No, definitivno je previše štenaca i ženki uginulo u tom razdoblju između sedamdesetih i devedesetih zbog veterinara koji nisu bili dovoljno pažljivi ili educirani oko anestezije francuskih buldoga.

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Lancelot vd Zuylenstede, svjetski prvak (World Dog Show Amsterdam, 1985.) i Roquefort vd Zuylenstede, prvi francuski buldog iz Europe koji je postao američki i kanadski šampion

5. Kažite nam nešto više o kontroverznoj temi koja se tiče boja francuskih buldoga. Fawn (smeđi, u nijansama od bijele kave do crvenkastosmeđe, op. au.) francuski buldozi dugo nisu bili priznati u Evropi (odnosno u FCI standardu, op. au.), a vi ste imali neke od prvih šampiona u toj boji. Mislite li da će jednog dana tako biti priznati i tzv. plavi, odnosno sivi francuski buldozi? Kako objašnjavate njihovu popularnost, premda se zna za genetske poremećaje koje nose i premda ne smiju u uzgoj?

– Kad sam počeo uzgajati, u standardu su bile navedene četiri boje: svijetlotigrasti, tamnotigrasti s bjelinom na prsima, bijeli s plaštom te tamni s velikim plaštem (tri četvrtine tijela su morale biti tamne, a donji dio nogu je bio bijele boje). No u mojim linijama, s engleskim porijeklom, u petoj ili šestoj generaciji bilo je i smeđe boje. U Engleskoj je ta boja bila vrlo popularna. FCI ju je prihvatio u novom standardu tek 1994. godine. Moj fawn mužjak Louis Louis vd Zuylenstede osvojio je tako titulu na svom prvom showu u francuskom Rouenu. Nije tada bilo mnogo fawn pasa u Evropi. Brat Louisa Louisa vd Zuylenstedea, Felipe vd Zuylenstede, prodan je u Ameriku i kasnije se njegov sin vratio u Njemačku. Zvao se Coeur de Pantoufle. Na žalost, tom mužjaku Nijemci nisu dali uzgojnu dozvolu zbog tadašnjih striktnih i prilično netransparentnih kriterija. No, mužjak je potom prodan jednom uzgajivaču u Nizozemskoj, i mnogo je njegovih potomaka bilo diljem Evrope. Mnogi fawn psi danas u svom rodovniku imaju tog mužjaka među precima. Osobno mislim da su sve boje zabranjene po važećem FCI standardu, kao što je mišje siva, crna s paležom ili čista crna, izuzetno velik problem. Trebalo bi izbjeći i da štenci takvih boja dobiju rodovnicu, a kamoli da dobijaju uzgojne dozvole. Uzgoj s takvim psima je, naravno, posve nedopustiv. Jasno da će svaki ozbiljan uzgajivač izbjeći takve boje u uzgoju.

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Hendriksova djeca s francuskim buldozima 1972.

6. Što danas smatrate najvećim problemom francuskih buldoga?

– Definitivno je previše francuskih buldoga koji zabrinjavajuće loše dišu. Problem su i nervozni psi, koji ne podnose stres bilo koje vrste. Takvi bi psi trebali biti isključeni iz uzgoja.

7. Postoje li neke osobitosti u uzgoju ili u samoj pasmini i standardu koje današnji uzgajivači zanemaruju?

– Mislim da bi trebalo voditi više računa o kombinacijama nekih boja, da bi pied francuski buldozi, naročito oni koji imaju slabiju pigmentaciju u oku ili vidljivu bjelinu, svakako trebali biti pareni s tamnijim brindle psima. Posve crna boja, bez imalo pruga i dlake druge boje, je vrlo nepoželjna. Psi postaju sve tamniji, gotovo posve crni, a to treba svakako izbjeći. Važno je voditi računa o repu, on mora postojati, dobra leđna linija je izuzetno bitna za pravilno kretanje… Kad sam počeo uzgajati bilo je vrlo malo francuskih buldoga u Evropi, nešto više u Njemačkoj i Engleskoj. Poslije 2000. naročito su se aktivno u uzgoj uključili ljudi s istoka kontinenta i to je svakako bilo bitno za jačanje pasmine, pa i kinologije u cijelosti. Snažnija kompetitivnost, tipski odlični psi su brojniji i doista su pomogli razvoju pasmine, a uz pomoć blagodati interneta uzgajivači mnogo lakše dolaze jedni do drugih, do informacija o pedigreima, precima…

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Girly vd Zuylenstede

8. Kada biste mogli izabrati nekeg određene pse koji su imali bitan utjecaj na pasminu, koji bi to bili?

– Ne mogu iznositi konkretna imena. U svim ovim godinama uvijek su se iznova pojavljivali dobri uzgajivači sa sjajnim psima. Kad gledate rodovnike današnjih pasa, vidjet ćete uzgajivačnice Daulokke, de la Parure, A’vigdors, Kingfriend… Svi ti uzgajivači imaju lijepe primjerke pasmine. Naravno da ima još sjajnih uzgajivača. Osjećam poštovanje prema svim uzgajivačima kojima je na prvome mjestu kvaliteta, a ne kvantiteta.

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Supruga Astrid i Hendriks

9. Mislite li da je svijet kinologije nekoć bio pravedniji, transparentniji?

– Svuda postoje ljudi koji baš i nisu najbolje osobe. Pa tako i u kinologiji. Jasno je da u vodstvima nekih saveza ili klubova, pa i među sucima, ima onih koji djeluju na štetu pasmine, a u svoju osobnu korist. To je vrlo nesportski.

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Hendriks sudi na izložbi u Francuskoj (Longchamps 1998.)

10. Strahujete li da će uzgoj uskoro biti ozbiljno ugrožen od nekih radikalnih aktivista, na primjer?

– Da, u budućnosti ćemo imati ozbiljnih problema ako se nešto ne učini sa problemom disanja kod francuskih buldoga. Neki aktivisti već traže zabranu uzgoja svih brahicefaličnih pasmina, a i izložbe su na udaru. Pa žele zaustaviti i Amsterdam Winner show, jedan od najstarijih na Kontinentu!

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Amorouse Belle vd Zuylenstede

11. Mislite li da je realna mogućnost zabrane uzgoja francuskih buldoga zbog njihovih problema s disanjem?

– Da, u Nizozemskoj bi to mogao biti problem. Predsjedništvo i neki uzgajivači iz Nizozemskog kluba francuskih buldoga uskoro će o tome biti saslušani i pred posebnim sudom zbog takvih zahtjeva, pa će morati obraniti pasminu…

Arnold Hendriks: Mojih pola stoljeća s francuskim buldozima
Hendriks na Specijalnoj izložbi u Zagrebu i BOB puppy Obi Van Kenobi Totegnac

12. Za kraj, što je za Vas bilo najvažnije u uzgoju? Što biste poručili današnjim uzgajivačima?

– Moj cilj je bio uzgoj francuskih buldoga koji će biti zdravi predstavnici pasmine, dakle unaprjeđenje pasmine u skladu s preciznim opisom iz standarda. Zdravlje uvijek mora biti na prvome mjestu. S relativno malim brojem pasa u kući, najčešće njih pet ili šest, uvijek sam u tome uspijevao punih 50 godina.

Ako još niste pronašli odgovarajuću hranu za svog praščića svakako preporučamo Fish4dogs, a ovdje možete pročitati zašto.

Ako još niste:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Begin typing your search term above and press enter to search. Press ESC to cancel.

Back To Top